Tehnoblogija
Luka Abrus
02: Mobilizacija Interneta
Sri, 03. Studeni
Kolumna 10/2010, časopis Mreža.
Prekretnica je, pogledamo li samo IT industriju, kroz kratku povijest bilo mnogo, a upravo se nalazimo na jednoj od njih.
Podatkovni promet na mobilnim uređajima je tokom prosinca prošle godine na globalnoj razini premašio glasovni promet. To je, otprilike, suma sumarum jedne Ericssonove tiskovne objave koja označava prekretnicu. Iako bi to običnom korisniku moglo zvučati kao kruške i jabuke, jer kako uspoređivati par minuta surfanja na mobitelu s dugim razgovorima, činjenica jest da korištenje podatkovnog prometa na mobilnim uređajima ulazi u jednu novu eru. Još zanimljivije, taj promet, koji se na godišnjoj razini sad već mjeri u eksabajtima (tisuću tisuća terabajta, odnosno 1024 da budemo precizni), generiralo je oko 400 milijuna smartphone uređaja, naprema oko 4.6 milijarde mobilnih uređaja koji su obavljali glasovne pozive.
Ni mi u Hrvatskoj ne kaskamo previše za svijetom. Cijene mobilnih podatkovnih paketa iz dana u dan padaju, okvirna formula za cijenu je u zadnje vrijeme bila – koliko kuna, toliko desetaka megabajta. A cijene i dalje padaju, broj uključenih megabajta raste. Pratio sam svoju potrošnju zadnjih mjeseci i te se brojke uglavnom kreću oko 200 MB, a doista ne prežem od surfanja, downloadanja i korištenja svakojakih aplikacija, te uporabe mobitela kao modema za laptop dok radim negdje daleko od kuće ili posla.
Današnji trenutak korištenja Interneta putem mobitela usporediv je s dolaskom ADSL-a. I mi se na to moramo priviknuti, jer se ponašamo kao u vremenima kad se ADSL tek uvodio – kao da se i dalje spajamo preko modema i pazimo na svaku potrošenu minutu. Kao da će nas svake sekunde obliti hladan znoj, jer smo nakon par sati rada koječega nevažnog na računalu primijetili u taskbaru da je zaboravljena modemska veza još uvijek aktivna i da smo zbog nepažnje spalili par sati Interneta.
Na mobitelu tako sad više ne pratimo vrijeme, već računamo potrošene megabajte. Ako uopće i koristimo Internet putem mobitela. Pa kreće zbrajanje – koliko sam mailova skinuo, treba li mi sad odmah taj attachment ili ću pričekati da dođem do računala, moram li baš sad pokazivati taj YouTube video i zašto svaka osoba u društvu mora provjeravati Facebook preko mog mobitela.
U trenutku kad se probije ta barijera, kreće nova era. Velika je odgovornost na operaterima koji su, kao što sam rekao, cijene podatkovnog prometa već učinili dostupnima. Doduše, sad preostaje još bolja pokrivenost – tijekom ljeta negdje koristim EDGE brzine prijenosa podataka i doista se osjećam zakinutim naspram 3G / HSDPA brzina standardnim u gradovima i prometnijim lokacijama, jednostavno su me razmazile. No najveći je posao probiti barijere u glavama korisnika – Internet na mobitelima nije skup. Istina, nije u rangu kućnog Interneta, no ionako torrenti na mobitelima nisu dosegli neku popularnost, a i ne planiram mobilnu internetsku vezu učiniti glavnom i otkazati kućnu pretplatu. Zna se koju primjenu ima mobilni Internet – brzina je ključ, a nje ima dovoljno.
Stoga u tom kontekstu itekako zvoni analiza Morgan Stanleya koja kaže da će se negdje oko 2014. godine dogoditi još jedna prekretnica – više će ljudi koristiti Internet putem mobitela nego putem desktop računala. I sad već vidim naznake toga – kad dođem kući, jednostavno sam lijen upaliti stolno računalo ili laptop da bih pročitao par vijesti (više iz navike), već to obavim putem mobitela. Uostalom, pogotovo što mi se i mobitel spaja preko kućnog wirelessa pa me trošak prijenosa podataka uopće ne zabrinjava. Samo je pitanje vremena kad ću taj obrazac lagodnog ponašanja i nebrige početi primjenjivati i izvan kuće.
Da bi se populariziralo korištenje Interneta putem mobitela, zašto ne pokrenuti neke akcije poput onih iz vremena ADSL-a i postaviti (radikalne) ciljeve? Svako kućanstvo sa širokopojasnim pristupom, pa tako i svaki mobitel s podatkovnim paketom? Neograničeno korištenje mobilnog Interneta, flat-rate novog doba? Kod nas to možda i zvuči donekle nevjerojatno, ali je u svijetu poznata stvar. Koja se doduše već počinje i ukidati, što znači da faza bjesomučnog promoviranja lagano dolazi kraju. Akcije promoviranja se tako pomiču od „eto vam koliko želite, ali ne znamo kako ćete to iskoristiti“, prema „eto vam dovoljno, a evo vam i sadržaj“ – Facebook opet, ni kriv ni dužan, gura korištenje mobilnog Interneta. Sadržaj je ključ, uostalom i YouTube je donekle zaslužan zašto su svi htjeli brzi Internet preko kojeg mogu skoro neograničeno i trenutno gledati video.
Povučemo li paralelu, što možemo uskoro očekivati? Očito sve veću količinu sadržaja na mobilnim uređajima, bile to specijalizirane aplikacije ili mobilne verzije web-stranica. Korisnici će dulje vremena provoditi na Internetu putem mobitela – društvene mreže doživjet će novi procvat zahvaljujući lokacijskim servisima koji imaju smisla samo na mobitelima i stalno spojenim korisnicima (zašto nekom ne pošaljete Facebook poruku iz mobilne aplikacije umjesto klasične SMS poruke?), a sadržaja će samim time biti sve više. Popularizaciji doprinose i vrhunski mobilni uređaji, fenomenalni ekrani za prikaz i jednostavnost korištenja. A što tek kad se jasno definira područje VoIP-a na mobilnim uređajima (i njegova monetizacija za operatere, dopušta li se neograničeno ili ne) – zašto ne nazvati nekog putem mobilnog Skypea umjesto klasičnog telefonskog poziva?
U ne tako dalekoj budućnosti uopće se nećemo brinuti o potrošnji Interneta putem mobitela. Podatkovni promet je na godišnjoj razini kroz protekle dvije godine rastao čak 280% (kaže Ericsson u istom izvještaju spomenutom na početku), a i za sljedećih pet godina očekuje da će se udvostručavati svake godine. Praktičnost, brzina i dostupnost će presuditi. Nitko desktop računalima pogrešno ne predviđa sudbinu televizije nakon dolaska Interneta, no zasigurno će dobiti dostojnog takmaca. Na desktop računalu ionako ne znam što bih radio ako nema internetsku vezu. Mobiteli je imaju svuda, a 4G nam tek dolazi…
Wireframeovi kao ugovor?
Pet, 29. Listopad
Vjerojatno kao i većina drugih programerskih firmi, stalno smo u poboljšanju razvojnog procesa i komunikacije s korisnikom. Motivi su nam jasni – optimizirati proces, skratiti ga što je više moguće, izbjeći change requestove za vrijeme izrade projekta i nakon napisane i potvrđene specifikacije, izbjeći mogućnost dvosmislenog tumačenja specifikacije, te dignuti razinu komunikacije s korisnikom (a samim time i njegovo zadovoljstvo) na višu razinu. Jedna od ključnih stvari na kojima radimo su wireframeovi, odnosno prototipovi, ogledni primjeri ekrana mobilne aplikacije povezani u jednu cjelinu.
Dosad smo to radili u Balsamiqu, izvrsnom alatu za crtanje ekrana, dodatno prilagođenom za crtanje ekrana mobilnih aplikacija, konkretno iPhone aplikacija. Uglavnom, svaki od tih alata za crtanje wireframeova ima niz gotovih kontrola koje simuliraju prave kontrole (poput tipičnih iPhone kontrola u Balsamiqu), no stilizirane su i drugačije nacrtane kako bi pokazale da se radi o oglednoj aplikaciji. I Balsamiq nas izvrsno služi, služit će i dalje, s obzirom da se većina tvrtke lako (i brzo) njime služi.
No s obzirom da sam upoznat s Microsoftovim proizvodima, odlučio sam dati priliku Expression Blendu, odnosno SketchFlowu i – nisam pogriješio. Iako je sam program još pomalo bugovit (ponekad se sruši, neke stvari ne rade pa prorade i slične dječje bolesti netipične za Expression alate), njegove prednosti daleko nadmašuju nedostatke. Kroz njega crtamo sve ekrane aplikacije i dodajemo im "dušu" – animacije, kretanje između ekrana, više različitih stanja ekrana i slično. Stvar radi po principu drag&dropa, vizualno slažemo kontrole i igramo se s početnim dizajnom. No čime nas je osvojio? Mogućnošću paketiranja u Silverlight aplikaciju – gotov wireframe kompletne aplikacije objavimo na webu i ponudimo svima na pregled, prije početka razvoja same aplikacije.
Što time dobivamo? Prvo, wireframeove pogledamo svi – od programera koji dobije bolji i kompletniji pogled na cijelu aplikaciju, testera koji na vrijeme može riješiti nelogičnosti, krive scenarije i user interface propuste, preko voditelja projekta ili sales osobe koja je projekt i dogovorila da doista provjeri je li programerski tim dobro shvatio sve zahtjeve i odgovara li to onom što je korisnik i zamislio, te na samom kraju korisnika koji tako može pogledati u kojem se smjeru kreće aplikacija i na vrijeme kaže sve ideje, kojih inače ima i napretek kad projekt uđe u završnu fazu. Jednom kad se svi slože da je to to, nema nam druge – krećemo u dizajniranje sučelja prema wireframeovima i razvoj rješenja.
Iako je SketchFlow zamišljen za crtanje prototipova Silverlight ili WPF aplikacija, jednostavnim postavljanjem pozadinske slike u obliku mobitela (iPhone, iPad, Android, Nokia, Blackberry, Windows Phone 7…) stvar izgleda kao da izrađujemo sučelje mobilne aplikacije. SketchFlow je tako postao ključan dio procesa od kojeg više ne odustajemo i koji zasad itekako pomaže. Od njega u budućnosti na složenijim projektima očekujemo sve više – znatno veće vremenske uštede u kasnijim fazama developmenta i vjerujem da ćemo biti itekako zadovoljni…
01: Pomicanje granica
Pet, 15. Listopad
Kolumna 09/2010, časopis Mreža.
I taman kad smo pomislili da smo sve vidjeli, društvene mreže nam spreme još koje iznenađenje…
Uz silne rasprave o privatnosti na Internetu, izgleda da ni sami nismo svjesni dokle smo došli. Iako je inače popularno pri osvrtanju na povijest započeti od BBS-a, skrušeno ću priznati da ga nisam koristio. No newsgrupe, raznorazni forumi, blogovi i druge Web 2.0 novosti, pa sve do današnjih društvenih mreža, na svemu tome smo malo po malo gubili privatnost. I uvijek smo to činili svojevoljno i vrlo rado. Počelo je s newsgrupama, koje danas uspješno indeksira Google, a bilo je i drugih pokušaja koji su zahvatili dio povijesti određenih grupa i preselili ih na web (kojeg je, opet, indeksirao Google). Predstavljali smo se imenom i prezimenom, što je bio preduvjet da nas netko shvati donekle ozbiljno, no u to vrijeme sigurno nismo razmišljali kako će naše rasprave izgledati kad ih budemo čitali za kojih desetak godina. I, u slučaju da smo zaboravili, danas se vrlo lako prisjetiti pojedinih flameova i stvari koje smo izrekli u žaru rasprave. Kao da netko danas vrijedno zapisuje sve naše razgovore i ponudi ih svima kroz tražilicu.
Blogovi i društvene mreže dolaze u nešto novije vrijeme, no i sad na njima ima mlađih generacija čiji će se životni stavovi i razmišljanja u sljedećih desetak godina promijeniti. No Google ne oprašta – pažljivo će zabilježiti svaku misao i ako blog zaboravite na nekom od besplatnih servisa, imate potencijalan problem. Nezgodno je zato kad Eric Schmidt, CEO Googlea, izjavi da ukoliko imate nešto za što ne biste htjeli da drugi saznaju, onda je bolje da se to niste ni radili. Veliki brat nas ne samo gleda, već i indeksira.
Društvene mreže su tu negdje između – postavite li pametno postavke privatnosti, možda se izvučete neozlijeđeni. Barem zasad. Jer javne tražilice neće indeksirati vaše skrivene misli (i fotografije) koje ste podijelili, zapravo, to neće nitko ni vidjeti, osim vaših petstotinjak prijatelja, što je žrtva koju možemo podnijeti. To ne gledamo kao na narušavanje privatnosti, jer se povodimo mišlju da to ionako nikog nije briga (ali zašto to onda radimo?). Sve dok naši podaci nisu dostupni putem javnih tražilica, s tim možemo mirno spavati. No vjerojatno ne želimo znati kako se društvene mreže ponašaju prema našim podacima i hoće li se njima dogoditi da se, poput onih o britanskim poreznim obveznicima, izgube spremljeni na neki disk.
I taman kad smo se polako navikli da moramo paziti što pišemo i radimo, natjerali Facebook da pojednostavi postavke privatnosti, eto nove prijetnje – lokacijske društvene mreže, poput Foursquarea, Gowalle ili Facebook Placesa. Nova TV je u svom stilu napravila brzi intervju ljudi na zagrebačkom Trgu i pitala što misle o tome da se checkiraju u lokacije i omoguće prijateljima uvid u svoje kretanje (doduše, ne baš tim rječnikom, ali dalo se naslutiti što žele). Tako smo mogli saznati da je to „za pedofile“, kao i niz drugih bisera iz kojih se doslovno mogao pročitati vic da ljudi ni žmigavac ne daju, jer što druge brige gdje će. Izgleda da je problem u samom konceptu društvenih mreža – dok su ograničenih mogućnosti i za malen broj ljudi, prihvaćamo ih i koristimo za druženje i povezivanje. No čim broj korisnika pređe neku granicu i prestanu biti okupljalište samo određene zajednice, sve se više povlačimo i ograničavamo to druženje, čime stvari gube smisao. I Facebook time sve više liči na LinkedIn.
Mala digresija, zar sam jedini kojem se termin „socijalne mreže“, koji se često uobičava koristiti, pomalo neprikladan? Jesu li svi koji svoj posao temelje na društvenim mrežama socijalni radnici? Podsjeća me to na zlatna vremena Silicon Valleya, koji je bio redovito spominjan u domaćim tekstovima i vijestima. Umjesto Silicijska, većinom se koristio termin Silikonska dolina, pa čak i danas pretraživači nude gotovo deset puta više rezultata za taj termin. Ne znam kako vama, no meni je termin Silikonske doline više prikladan zlatnim plažama Los Angelesa, nego IT centru okolice San Francisca.
Uglavnom, Facebook je sa sobom donio čitav niz neprikladnog korištenja tehnologije. Ne mislim na banalne ispovijesti kroz statuse i iznošenje potpuno nepotrebnih privatnih detalja stotinama svojih „prijatelja“ (za razbibrigu – lamebook.com). Već na nevjerojatno brzu transformaciju vaših donedavnih prijatelja-poznanika u marketinške gurue i promotore svega što se promovirati da. A to je, opet, apsolutno sve. Imate li prijatelja koji se bavi plesom, bit ćete zasipani pozivima na partye. Imate li nekog tko se zaposlio u firmi koja prodaje drvnu građu, znat ćete sve o trenutnim akcijama i dvaput promisliti je li baš sad pravo vrijeme za kupnju greda od smreke. A najveće zlo krije se iza prijatelja koji su postali promotori u nekom klubu ili čak kafiću u zabitom kvartu – znat ćete kojeg se dana u tjednu financijski isplati više posvetiti votki, a zasigurno će oduševiti i izbor događanja na koje ste pozvani baš vi.
Nije naravno sve crno. Uostalom, i e-mail je svojom pojavom donio niz neželjenih stvari, spam, lažne e-mailove, i dalje uvijek fascinantni Reply-All sa sadržajem „please stop replying all“, ali stvari su nekako došle na svoje. Isto se zapravo događa i s Facebookom – postoji čitav niz uspješnih marketinških kampanja koje su iskoristile sve posebnosti nove tehnologije, prilagodile se, zainteresirali krajnjeg korisnika i polučile zamjetan uspjeh. Jedna od nekako najuspješnijih domaćih kampanja, možda zbog emotivnog elementa i prisjećanja djetinjstva, je ona za Životinjsko carstvo. Ideja je bila jednostavna jer se postojeći koncept skupljanja sličica za album Životinjskog carstva prebacio na Facebook i odjednom su svi počeli razmjenjivati dupliće.
Zgodan primjer je i Ikea. Za otvaranje nove poslovnice u Malmӧu, na Facebooku su otvorili profil voditelja poslovnice, u njegov album postavili slike namještenih soba i pokrenuli igru – tko prvi tagira neki namještaj, osvaja ga. I kako to obično biva u pričama spominjanim u kolumnama, postigli su ogroman uspjeh za gotovo zanemarivu cijenu. Koje su stoga odrednice uspješne kampanje? Kao i u svakom drugom sličnom mediju – ne biti agresivan (spam bilo koje vrste, jer ukoliko je kampanja dobra, krenut će i viralno, a ukoliko nije, ionako joj nikakav spam neće pomoći) i prilagoditi se mediju i iskoristiti njegove specifičnosti, poput Ikee i tagiranja. Uostalom, i Sid Meier najavljuje da će izraditi Civilization za Facebook. Što će tek Sid reći nakon što se uhvati ukoštac s notifikacijama, komentarima, statusima i povremeno spojenim igračima. Izgleda da nam društvene mreže neće tako brzo dosaditi…
Odlazak iz Microsofta i sljedeći korak – Pet Minuta!
Čet, 14. Listopad
Zanimljivo mi je iz današnje perspektive čitati svoj blog – s obzirom na prelazak na WordPress platformu i nekompatibilnost stare platforme (BlogEngine.net), morao sam sve postove ponovno “napisati”, odnosno objaviti na novom siteu. To mi je dalo dobar pogled u čime sam se bavio posljednje 3 godine u Microsoftu, a to mi se sad sve čini tako dalekim.
1. rujna., točno 7 godina nakon što sam počeo raditi u Microsoftu, prešao sam u tvrtku Pet Minuta. Viktor Marohnić i Saša Šarunić ponudili su mi nove izazove, dinamičnu okolinu i otvorene mogućnosti, a to nisam mogao odbiti. U 7 godina u Microsoftu prošao sam mnoge pozicije – počeo sam kao Developer Evangelist, odnosno promicatelj razvojne platforme, radio s ISV partnerima (Independent Software Vendors, tvrtke koje se bave razvojem softvera), surađivao s akademskim ustanovama, vodio inicijativu za web-platformu, radio kao direktor sadržaja WinDays konferencije (taj stres i rad s ogromnim brojem ljudi će mi nedostajati, kao i ona keynote predavanja na otvaranju konferencije), sudjelovao u kojekakvim marketinško-prodajnim inicijativama, te zadnje dvije godine radio u odjelu za velike korisnike kao sales osoba za rješenja na Microsoftovoj platformi. Sve u svemu, iznimno uzbudljivo putovanje – iako sam prethodno imao podosta iskustva u razvoju softvera, radu s klijentima i završenih uspješnih projekata kroz nekoliko tvrtki, Microsoft mi je otvorio vidike i pomogao u stjecanju ogromnog nezamjenjivog iskustva.
No vrijeme je došlo za sljedeći korak – Viktora i Sašu poznajem od njihovih poduzetničkih početaka, kad su na natjecanju kojeg sam organizirao u izradi web-aplikacija na Microsoftovoj platformi pobijedili s projektom Ptičica. Ptičica je i danas vrlo uspješan site, a njih su dvojica u međuvremenu stvorili tvrtku od 30 zaposlenih. Nekako se sve poklopilo i s njihovim dobivanjem investicije od RSG Capitala za projekt ShoutEm, pa se Viktor i Saša sad više bave ShoutEmom (Viktor kao CEO, Saša kao CTO), dok sam ja preuzeo vođenje Pet Minuta.
Nakon prvih 45 dana u Pet Minuta iznimno sam zadovoljan – tvrtka je puna potencijala i s 28 djelatnika (ne računajući njih još 6-7 koji se bave ShoutEmom) uspješno pokriva razvoj aplikacija za sve važnije mobilne platforme (od iPhona, iPada i Androida, preko Nokie, Blackberrya i Windows Phonea 7, pa sve do Palm OS-a) te rješenja temeljenih na društvenim mrežama. Zanimljivih projekata ima napretek, radimo ponajviše za strano tržište, no stvari se poprilično dobro kreću i u domaćim vodama. U svakom slučaju, na ovom blogu prevladavat će ubuduće mnogo drukčije teme. Nadam se da se čitamo – postoji niz postova koje sam u ovom on/off periodu htio objaviti, vrijeme je da se krene…
Novi blog!
Uto, 05. Listopad
Vrijeme je bilo za novi početak – već dugo nisam ništa pisao na blogu, držao sam se Twittera, no 140 znakova kao ni 640k ponekad nije dovoljno. U međuvremenu sam promijenio posao, štošta se dogodilo i vrijeme za objaviti to sve na blogu. Za početak, pozabavit ću se prebacivanjem nekih prikladnih starijih postova na novi blog sustav pogonjen WordPressom. A nakon toga – novi početak. Stay tuned!
Microsoft u svijetu mission-critical aplikacija
Pon, 01. Veljača
Iako više-manje redovno pratim različita IT istraživanja, eto jednog koje me poprilično pozitivno iznenadilo. Prije nego što se upustim u detalje, moram spomenuti da je Microsoft sponzorirao ovo istraživanje (što doista ne gledam kao na minus ili da bi rezultate trebalo uzeti s rezervom – koja bi se istraživačka tvrtka poput IDC-a dopustila “prodaju” i namještanje rezultata?).
Uglavnom, IDC je proveo istraživanje mission-critical aplikacija u enterprise svijetu – intervjuirano je više od 900 velikih tvrtki iz Amerike, Francuske, UK-a i Njemačke. Mission-critical aplikacije su definirane kao poslovne aplikacije (ne računajući e-mail) koje bi zaustavile poslovanje tvrtke u slučaju da prestanu raditi. Njih tipično održava IT tvrtke, a primjeri su recimo sustav za rezervaciju karata avio-prijevoznika ili obrada narudžbi u lancu maloprodajnih dućana.
Microsoft nije sudjelovao niti utjecao na odabir tvrtki uključenih u istraživanje. Sve tvrtke zapošljavaju više od 1000 zaposlenika (prosječna veličina uključenih tvrtki je 6000 zaposlenika). A rezultati? Iznimno zanimljivi…
- Windows Server drži #1 mjesto među poslužiteljima (52,7%) za pokretanje mission-critical aplikacija
- Windows Server i .NET su #1 aplikacijski server (54,1%)
- Korištenje .NET-a premašuje Javu u tvrtkama svih veličina
- Windows Server je #1 operacijski sustav (46%) za pokretanje mission-critical Java aplikacija
- SharePoint vodi (naprema IBM WebSphereu) kao #1 portal za primarne mission-critical aplikacije
- SQL Server vodi (naprema Oracleu) kao #1 baza podataka za primarne mission-critical aplikacije
- BizTalk Server vodi (prema Oracleu) kao #1 tehnologija za integraciju procesa za primarne mission-critical aplikacije
- Microsoft vodi kao #1 vendor za servisno-orijentirane arhitekture (58,6%)
Za sve detalje o istraživanju i kompletne rezultate pogledajte ovdje, a tu možete pronaći i prezentaciju sa svim informacijama. Iako se svako istraživanje može interpretirati na bezbroj načina (a znamo i hrpu one-linera na temu statistika), izgleda da ove pokazatelje ipak ne treba ignorirati…
WinDays 2010 – jeste li nominirali predavanje?
Sri, 20. Siječanj
Konferencija WinDays 2010 sve je bliža – već za tri mjeseca (preciznije, od 19. do 23. travnja) na novoj lokaciji u Rovinju u renoviranim prostorima TDR-a kreću novi WinDaysi. Za razliku od Opatije, svi konferencijski prostori bit će u sklopu istog kompleksa, a jubilarna deseta konferencija pravi je trenutak za takav radikalni zaokret.
Kao i za svake prethodne WinDayse, i ove godine su pozvani partneri i korisnici da nominiraju predavanja. Danas, srijeda 20. siječnja, je zadnji rok – preostalo je još samo par sati, stoga, ako niste, a želite, požurite. Evo link za nominaciju predavanja.
Ova godina je ujedno i zaokret za mene – nakon 6 godina rada na organizaciji sadržaja konferencije, a od toga tri kao glavni urednik sadržaja konferencije, od ove godine sam s druge strane. Nominiram predavanja, javljam se s idejama za tekstove za WinDays Mrežu, i najvažnije – WinDaysima šetam skoro kao bezbrižan sudionik.
Nadam se da se vidimo na WinDaysima u Rovinju, bilo da ste u ulozi predavača, sudionika ili slučajnog turista…
Novotarije u 2010-oj – PowerPoint 2010!
Čet, 07. Siječanj
I dok lagano poglede s 2009. godine usmjeravamo prema 2010., nakratko ću se osvrnuti na proizvod kojeg, iako nosi oznaku 2010, koristim još od davne 2009. godine – PowerPoint 2010. Iako Office 2007 predstavlja velik korak u evoluciji uredskih aplikacija, u mnogim velikim domaćim tvrtkama Office 2003 je još de facto standard. Razloga za to ima nekoliko (od učestalosti instaliranja novih verzija u takvim tvrtkama, preko kvalitete verzije 2003 pa sve do spominjanog novog ribbon sučelja), no već nam pred vratima stoji verzija 2010. Ponekad se zapitam što se još uopće može promijeniti ili dodati Officeu, a da ne postane bloatware?
I onda, svaki put iznova i bez ikakve iznimke, nova verzija Officea mi ponudi odgovor. Možda se u periodu između dviju verzija moj stil rada promijeni pa razvoj Officea jednostavno prati evoluciju mog (i zapravo svačijeg) načina rada. Možda se sve da objasniti teorijom zavjere karakterističnom za neke druge grane industrije, koja kaže da već sad postoji verzija 2030, ali Microsoft na kapaljku ispušta nove mogućnosti da bi imao što prodavati sljedećih dvadeset godina (vjerojatno ne trebam ni reći, ali – iz prve ruke, nije istina). A možda postoji ogroman broj ideja koje se mogu ugraditi u Office da je na kraju pravo pitanje što od svega toga odbaciti da konačan proizvod bude upotrebljiv, praktičan i brz, a opet ne previše različit od prethodnih verzija. Slična je stvar i s novim verzijama Windowsa, no to je za neku drugu temu. Zanimaju li vas neke od tih ideja za buduće verzije Officea, pogledajte Office Labs, a to je samo vrh ledene sante ideja…
No da se vratim na PowerPoint 2010, alat čija me nova verzija doista oduševila. S obzirom koliko smo se svi navikli na klasične prezentacije, mogućnosti PowerPointa 2010 doista mogu privući svačiju pozornost i zapravo predstavljaju opasnost da slušatelje više privuče forma od sadržaja. Čak sam došao u situaciju da na određenom eventu nisam htio koristiti neke tranzicije, jer bi moja prezentacija potpuno odudarala od drugih i ispalo bi da se pravim važan (na što sam spao, da mislim da se mogu praviti važan softverom kojeg koristim). U svakom slučaju, mogućnosti PowerPointa 2010 otišle su za barem korak i pol od verzije 2007.
Ukoliko već niste instalirali Office 2010 beta verziju, pozivam vas da je isprobate. Ukoliko imate PowerPoint 2010, kliknite na File – New – Sample Templates – Five Rules i pogledajte kako izgleda prezentacija nove generacije – zar nije vrijeme da se odmaknemo od naslova i pet bulleta po svakom slideu? Ukoliko pak nemate PowerPoint 2010, pogledajte video te prezentacije, uz napomenu da je sve izrađeno u PowerPointu (čak su na kraju videa savjeti kako to napraviti). Izvoz prezentacije u video-format, kao što je napravljeno u ovom slučaju, je standardna mogućnost novog PowerPointa, a zanima li vas što još sve može PowerPoint 2010, pogledajte ovdje i ovdje. Volite li više gledati filmove nego čitati, pogledajte edukativni video na YouTubeu o mogućnostima PowerPointa 2010. Evoluirajte svoje prezentacije!
Organizacija e-mailova i osobna produktivnost
Uto, 17. Studeni
Danas već i ptice na grani pjevaju o preopterećenosti informacijama, ogromnoj količini podataka kojim nas redovito zasipaju i sve težim razdvajanjem žita od kukolja. To se uvelike odnosi i na e-mailove – često se iznenadim kad vidim kako ljudi upravljaju vlastitim inboxom i, općenito, e-mailovima, što spremaju i backupiraju, što automatski brišu i kako se u tome svemu snalaze. Prije Microsofta broj mailova s kojima sam se dnevno susretao je bio relativno malen i sve sam držao u glavnom direktoriju s nekoliko specifičnih poddirektorija. Zapravo, i e-mail sustav je bio drukčiji – radilo se o običnom POP3 principu u kojem se svi e-mailovi skidaju lokalno, prvenstveno zbog tadašnjih ograničenja na prostor na poslužitelju.
Danas sam itekako zadovoljan korisnik Exchange Servera, što je možda očekivano uzme li se u obzir gdje radim. Exchange omogućava držanje e-mailova na serveru i spremanje u lokalne mape, takozvane Personal Foldere (zapravo, to se može postići i na svakom klasičnom POP3 e-mail sustavu). Po dolasku u Microsoft, netko me upozorio da promislim kako ću si organizirati e-mailove, što ću držati na serveru, što ću spremati u lokalne mape, a što ću arhivirati. Nisam to shvaćao toliko ozbiljno (ne’š ti problema složiti mailove), ali na svu sreću sam odabrao dobar način, a on se može svesti na nekoliko konkretnih savjeta:
- Sve e-mailove na kojima nešto radim ili su mi nužni u svakodnevnom poslu držim na poslužitelju, odnosno u inboxu
- Sve e-mailove s kojima sam završio ručno pospremam u lokalnu mapu za trenutnu godinu
- Stare e-mailove iz lokalne mape arhiviram u posebne lokalne mape za svaku godinu
Zvuči jednostavno, ali iskreno, nisam vidio puno kolega sa sličnim principom. Rezultat ovakvog pristupa jest da u prosjeku imam 40-ak e-mailova na poslužitelju, odnosno u Inboxu, što se sinkronizira i s mojim mobitelom, a mogu im pristupiti i preko Outlook Web Accessa. S druge strane, sve završene stvari lako pronalazim (ako mi uopće i trebaju) u lokalnoj mapi za trenutnu godinu. Ovako ni ne brišem e-mailove, samo ih pohranjujem u neki od poddirektorija lokalne mape, koji su pak organizirani za interne e-mailove po grupama i ljudima, te eksterne e-mailove po tvrtkama ili važnijim duljim projektima.
Lokalna mapa mi je za ovu godinu već narasla na više od 2 GB. Računajući to u broju e-mailova naprema broju radnih dana (recimo da je do sada bilo 225 radnih dana ove godine, više-manje, ne računajući godišnje odmore), saznao sam da sam dosad poslao 2826 mailova, što daje oko 12 poslanih e-mailova dnevno (zapravo, 12.56, ali teško mi je pojmiti tih 0.56 mailova). A ove godine sam mijenjao posao i bio puno više van ureda. Gledajući samo primljene e-mailove i ne računajući kojekakve interne ili eksterne mailing liste ili distribucijske grupe, dobio sam oko 6400 mailova, što je više od 28 mailova dnevno. Pročitanih i odrađenih, na bilo koji način. Primjerice, samo u vezi WinDaysa sam ove godine primio 644 e-mailova od ljudi van ureda, znači ne-Microsoftovaca.
Toliko o količini informacija, a e-mailovi nisu jedina dimenzija komunikacije. Nema tog sustava koji će nam pomoći biti organizirani, ako se sami ne znamo organizirati. Naravno, svako zna kako njemu paše i kako je najproduktivniji, no čisto sumnjam da neki koncepti koje sam vidio imaju i “o” od organiziranosti… Kako vi organizirate svoje e-mailove i s kojom se količinom e-mailova svakodnevno nosite?
Luka Abrus druži se s pravom ekipom!
Sri, 11. Studeni
U posljednja dva-tri tjedna javilo mi se mnoštvo prijatelja, nekoliko i već zaboravljenih, a i neki koje još i ne poznajem – razlog tome je reklama u dnu Windows Live Messengeru (i vjerojatno Hotmailu) na kojoj piše “Luka Abrus druži se s pravom ekipom!”.
Microsoftove demonstracije i primjeri često se vrte oko ljudi, odnosno prikazuju se neka imena, bilo da se prezentiraju mogućnost komunikacije, poslovne inteligencije ili pak budućnosti računarstva. Uvijek netko s nekim komunicira, stvara neke datoteke i vide se konkretna imena ljudi i tvrtki. Iz tog razloga Microsoft interno održava listu “čistih” imena, odnosno imena koja se smiju koristiti bez straha da će netko biti tužen. Primjere imena tvrtki ste već sigurno vidjeli, recimo AdventureWorks, Contoso ili pak popularni Northwind (ima čak o tome i na Wikipediji). Za imena ljudi je pak postojala lista gdje se svaki zaposlenik mogao prijaviti i dozvoliti korištenje njegovog imena u demonstracijama ili reklama. To je do nas došlo prije skoro 5 godina i većina nas se prijavila.
Od tada, naišao sam na svoje ime u nekoliko demonstracija (ima recimo primjera na MSDN-u) i promotivnih videa, a naišao sam na imena i niza drugih ljudi iz ureda (primjerice, na slikama pri instalaciji Messengera). A eto, sad je moje ime iskorišteno u reklami za integraciju Facebooka i Messengera – sasvim slučajno, ali bar sam se čuo s mnogim prijateljima!
